Paralele.

Dobrodošli na moj blog

15.02.2017.

Kratki izvještaj

Previše razmišljanja, previše. Kao da sam opsjednuti control freak i što više grabiš tu neku kontrolu više ti bježi iz ruku. Kontrola za nas i ne postoji osim kao iluzija za koju se držimo. Bilo bi puno lakše kada bi bila samo posmatrač, bez uplitanja emocija. Tako mi treba slobodnog zraka, bez briga i lošeg osjećaja u stomaku.

11.02.2017.

Valentino.

Kada smo se upoznali slučajno sam otkrila da voli istu igru kao i ja, i da je čak bolji u tome i da ga ponekad jedva pobijedim.
Drugi put sam ga slučajno srela u prodavnici, on sa svojom mamom, a ja sa svojom, čak su i one bile slične, a mi kao izgubljeni hodali za njima. Onda sam primjetila da mi nadopunjuje rečenice baš onako kako sam i mislila reći.
Kasnije sam vidjela da imamo isti džemper i hlače, haha. Vidjela sam mnogo sličnosti, poklapanja i slaganja, od hrane pa do načina motanja kesa. Kao da nas je ista mater rodila, eto tako. Čak i zapinjemo na istim mjestima.
Znaš onaj osjećaj kada upoznaš osobu i odmah osjetiš da je to to, iste sekunde? Nešto nevidljivo te privlači, imaš osjećaj kao da se znate stoljećima, bez obzira što ne znaš ni kako se zove. To mi se desilo možda dva puta u životu, jednom s njim.
Naučio me kako ljubav treba izgledati. Pokazao da može bolje, i da se sve preboli kada si sa pravom osobom. Pokazao mi je šta znači kada te neko voli, u potpunom i bezgraničnom smislu.
Umirio je sve bure i oluje u meni, a probudio toplinu i sreću. Onako kad ideš putem i smješkaš se svijetu, baš kao dijete.
I bez obzira na sve okolnosti, bez obzira što ti je porodica postavila ultimatum ili on ili oni, bez obzira na sve, ne možeš odustati. Jer je to tvoje odredište.
Ponekad sam se plašila da se bojim ljubavi, da je izbjegavam i da se ne borim dovoljno, a sada znam da sam je tek upoznala.

08.02.2017.

Repriza.

Šta se desi kada depresija preovlada i stvari koje su te nekad ispunjavale i činile sretnim? Da li se to i dalje naziva depresija ili je nešto jače? Ili je neki dobar miks samouništenja?
Odavno sam depresivna, ali postojale su neke stvari na koje nije mogla pasti prašina. Možda sam se samo odvikla, možda je još jedna super duper grozna faza u kojoj nisam odavno bila pa mi je čudno, možda, ne znam.
Primjer, krenula sam crtati i nisam imala živaca da radim polako, da se zabavim, pravim detalje, nerviralo me je sve to. To mi se znalo desiti i sa mojom najvećom strašću u životu, ikad. Zato sam i prestala napredovati. Manjak fokusa, šta li je.

Znaš šta najviše volim kod nas? Što se ne mogu baš naljutiti na njega. I kad pokušam biti ljuta uvijek me nasmije i pogleda tim toplim smeđim okicama i pretvorim se u slatki potočić leptirića i cvrkutavih ptičica. Tako nekako, da.
Znam da je to kliše, da je to kod svakog zaljubljenog para, ali kad napravim paralelu između prošle veze kada sam svaku noć prije nego što ću dobiti ostavljala dotičnog i ove sada kad mi se plače od dragosti što je on moj, pa, velika je razlika. Drugi post završvam s njim, porke?

05.02.2017.

Ispovijest

Dugo nisam pisala, prevedeno da se razumije - nisam baš bila najpozitivnija osoba kakva sam rekla da ću biti. To je jednostavno u trenutku dok pišeš, osjećaš to, uneseš se. Odeš do kuhinje i sve je isto, a samim tim se i moja aura vrati na onu staru.

Postala sam ludilo, službeno.
Više i ne znam šta želim, niti koliko to želim. Stoljeća su prošla otkako sam maštala o nečemu, istinski maštala i zamišljala da će se desiti.
Možda ono što mislim da želim, zapravo nije ono što želim već samo proizvod nekog starog inata i osjećaja.
Opravdavam s tim što su stvari samo išle nizbrdo, kako za mene tako i za ljude oko mene, ali opet, samo zato što postoji opravdanje, ne znači da mora biti tako.
Okej, promijeni sebe, uradi nešto, ali kako promijeniti druge čije su noge betonom zatočene na jednom te istom mjestu, tužnom mjestu? Isključiti se, ograditi se od toga? Teško je.

Osjećaš da ništa nema smisla i da je sve neuspjeh. Onda osjećaš da zapravo samo treba vremena i da će sve biti kako treba biti, da ćeš biti sretan i lala, da se moraš čvrsto držati do tada. I tako u krug, s tim da ovo prvo preovladava.
A u međuvremenu prođe vrijeme, prođe život. Uzalud potrošiš svoju energiju na strah, osjećaje koji zapravo nemaju doticaj sa stvarnošću nego samo s tobom, pokušavaš nešto, a ne radiš ništa... Poznato? Gušiš se u nepostojećem, nerealnom stanju, a zapravo možeš biti opušten i flegma i čekati, jer je to podnošljivije.
Nećeš dobiti napade panike i gušenja svaki put, nećeš fizički biti zaustavljen od natprirodne sile koju sam sebi stvaraš i uništavaš se. A upravo sam tu.

Da li misliš da se nešto može desiti samo dobrim postojanjem volje, samo zato što to dovoljno dugo zamišljaš i prizivaš? Nekad sam u to vjerovala, čvrsto, a kada sam vjerovala, tako je i bilo. Sada ni ne znam.

Sjećam se da ma koliki god mi teret bio doći i vidjeti ga, nikad nije bio ravan toj sreći kada bi se sreli, a sada...
Sada je uglavnom samo teret koji me uništava. A kada pomislim da se riješim tog tereta, da ga ne vidim nikako, e to bi me tek uništilo. Ovo nije ništa kako bi me to dokrajčilo.

Živim u toj budućnosti gdje neću morati gledati na sat i trzati se na svaki zvuk mobitela, misliti kada će me opet uhvatiti u laži i šta će biti. Iako se već ostvario najgori mogući scenario kojeg sam zamislila, osjećaj je i dalje posran jer nisam ništa napravila osim nastavila lagati.

A opet, svaki put kad mislim o njemu, ma koliko sjebano bilo, imam osmijeh, imam tu sreću i dalje.
Imam tu uspomenu gdje jedem voće dok me ljubi i smijemo se, imam tu uspomenu gdje mi govori da prvi put s nekim hrani patke i da su glupe jer neće da jedu, uspomenu gdje šetamo kroz park i držimo se za ruke, imam cupcake u rukama i ležimo i gledamo film, svi ti rani jutarnji rumovi i karte, prvi izlasci i zagrljaji, poljupci, dodiri, sve, i ne mogu se zaustaviti. I smirena sam.
Ma kako stvari završile, dijelimo nešto svemirsko, imamo ljubav i to je dosta za život. Imam te u srcu kao i ti mene, a imaš me i za stvarno, kao i ja tebe.

I eto, sedativ je učinio svoje. I dalje imam gnedlu u grlu, ali doza pozitive je tu, pa ću prestati pisati.

Možda bih trebala napisati sebi kakvo motivaciono pismo i podsjećati se svaki put da stvari nisu tako crne kao što mislim i da je sve u mojoj glavi.

Smiješno kako sam se rodila u trenutku kada je došlo svijetlo, a cijeli život živim u mraku. Ironija. Samo ja nisam Tesla, niti sam neki revolucionar. Samo sam ovo.

04.01.2017.

Fokus na lepršavo sunce.

Odlučila sam voditi se parolom pozitivnih misli i koračanja ka naprijed ma koliko zastrašujuće bilo.
Naše misli oblikuju naš um, pa ću pokušati oblikovati misli u nešto pozitivnije nego što su sad, prevariti mozak pa ću u to i povjerovati. Tako nekako.
Uglavnom, raditi ću stvari što me čine sretnijom, ma koliko njihove posljedice izgledale zastrašujuće. Život je kratak.
Držati ću se svog stava ma koliko smetao nekom drugom, jer živim svoj život, a ne tuđi. To me i dovelo do ovog sada.
Dopustiti ću sebi trenutke srama, tuge ili bijesa pred drugima, jer će se stvari jedino tako uspjeti promijeniti. Ne želim se više kajati za propuštene prilike u životu.
Oprostiti ću sebi prošlu godinu, eto preživjela sam je i koliko god sam je sjebala, idemo dalje, popraviti će se. Ali na tome moram raditi.
Fokusirati se na pozitivne strane stvar, djelovati ka onom što bi me usrećilo, prevazići strahove, suočiti se s posljedicama i stojati čvrsto na nogama i uspjeti, mogu ja to.

01.01.2017.

Zgobom šestico.

Opisati 2016. godinu sa jednim epitetom... Nisam sigurna koja bi riječ bila najprikladnija.
Flashblack do januara, bio je to dobar mjesec koliko se sjećam, s obzirom na moje crne rupe u pamćenju.
Bilo je dobro sve do marta, prizivala sam to što se i desilo misleći da ce mi biti lakše i da cu se riješiti tereta, ali nisam to dobro odigrala.
Uhvatila me panika, bijes, tuga, anksioznost, depresija i rezultat je bio blokada, kao i inače. A to se nastavilo, svakim danom sve gore i gore. Propustilo se toliko toga radi ničega, doslovno. Opet sam dopustila da me nadvladaju negativni osjećaji bez kontrole. Nije to uticalo samo na mene, nažalost.
Ljeta se ne zelim ni prisjećati, jer je kao i svako prijašnje provedeno u još većoj depresiji i očajnom stanju.
Kraj ljeta je bio još gori, doslovno sam postala radna mašina i nisam imala vremena ni naspavati se niti jesti kako treba. I to se nastavilo sve do sad.
Mogu reći da sam decembar propustila ležeći u krevetu, a sve mi se čini da cu i januar. Tijelo mi se raspada srazmjerno dušom. Da mi se vratiti u petnaestogodišnju sebe da si kažem par stvari, ali ne može. Mogu se samo pomiriti sama sa sobom, a to mi baš i ne ide.
Na kraju svega, krivo mi je što sam propustila mnogo stvari koje sam htjela, prvenstveno zbog straha, a zatim i zbog stavljanja nebitnih stvari na prvo mjesto.
Previše stresa, tako mi kažu. A meni je veći stres ležati u bolovima nego taj užurbani tempo u kojem sam imala luksuz zaboraviti na sebe i posvetiti se čišćenju, pomaganju drugima i učenju. Možeš misliti koji nivo sjebanosti moraš biti da ti to bude luksuz.
Pokušavam to ne pokazivati, nema smisla ni koristi, niti je meni do toga niti je ljudima oko mene do toga. Nisam više u fazi ''ne živi mi se više'', itekako mi se živi i uživa, samo se previše negativnih stvari izdešavalo da više nemam tu euforiju ''novi dan, novi početak'' i jednostavno sam realna da su stvari sranje. Ali o samoanalizi drugi put.
Prestala sam raditi i ono malo stvari što su me činile sretnijom, jednostavno nisam imala vremena, bilo je bitnijih poslova za obaviti poslije kojih nisam bila ni za šta osim za kreveta. Žao mi je i što sam povrijedila ljude koje nisam trebala, isto mi je žao sto sam dopustila da mene povrijede.
Žao mi je zbog mnogo toga, ali pošto mi je rečeno da sam previše negativna osoba i da se trebam promijeniti da meni bude bolje, što je istina, pokušati cu s tim da gledam i pozitivne stvari koje su se desile.
Bila sam sretna jedno vrijeme, osjećala sam se normalnom i stabilnom nakon dugo vremena. Jela sam fine pizze i nisam se udebljala. Imam novih uspomena, bilo je smiješnih situacija. Sve u svemu, trnovita godina je to bila. Puna padova, ali preživjela sam.
U novoj godini se ne nadam ničemu, očekujem najgore, a zelim samo mir.


<< 02/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728