Paralele.

Dobrodošli na moj blog

04.01.2017.

Fokus na lepršavo sunce.

Odlučila sam voditi se parolom pozitivnih misli i koračanja ka naprijed ma koliko zastrašujuće bilo.
Naše misli oblikuju naš um, pa ću pokušati oblikovati misli u nešto pozitivnije nego što su sad, prevariti mozak pa ću u to i povjerovati. Tako nekako.
Uglavnom, raditi ću stvari što me čine sretnijom, ma koliko njihove posljedice izgledale zastrašujuće. Život je kratak.
Držati ću se svog stava ma koliko smetao nekom drugom, jer živim svoj život, a ne tuđi. To me i dovelo do ovog sada.
Dopustiti ću sebi trenutke srama, tuge ili bijesa pred drugima, jer će se stvari jedino tako uspjeti promijeniti. Ne želim se više kajati za propuštene prilike u životu.
Oprostiti ću sebi prošlu godinu, eto preživjela sam je i koliko god sam je sjebala, idemo dalje, popraviti će se. Ali na tome moram raditi.
Fokusirati se na pozitivne strane stvar, djelovati ka onom što bi me usrećilo, prevazići strahove, suočiti se s posljedicama i stojati čvrsto na nogama i uspjeti, mogu ja to.

01.01.2017.

Zgobom šestico.

Opisati 2016. godinu sa jednim epitetom... Nisam sigurna koja bi riječ bila najprikladnija.
Flashblack do januara, bio je to dobar mjesec koliko se sjećam, s obzirom na moje crne rupe u pamćenju.
Bilo je dobro sve do marta, prizivala sam to što se i desilo misleći da ce mi biti lakše i da cu se riješiti tereta, ali nisam to dobro odigrala.
Uhvatila me panika, bijes, tuga, anksioznost, depresija i rezultat je bio blokada, kao i inače. A to se nastavilo, svakim danom sve gore i gore. Propustilo se toliko toga radi ničega, doslovno. Opet sam dopustila da me nadvladaju negativni osjećaji bez kontrole. Nije to uticalo samo na mene, nažalost.
Ljeta se ne zelim ni prisjećati, jer je kao i svako prijašnje provedeno u još većoj depresiji i očajnom stanju.
Kraj ljeta je bio još gori, doslovno sam postala radna mašina i nisam imala vremena ni naspavati se niti jesti kako treba. I to se nastavilo sve do sad.
Mogu reći da sam decembar propustila ležeći u krevetu, a sve mi se čini da cu i januar. Tijelo mi se raspada srazmjerno dušom. Da mi se vratiti u petnaestogodišnju sebe da si kažem par stvari, ali ne može. Mogu se samo pomiriti sama sa sobom, a to mi baš i ne ide.
Na kraju svega, krivo mi je što sam propustila mnogo stvari koje sam htjela, prvenstveno zbog straha, a zatim i zbog stavljanja nebitnih stvari na prvo mjesto.
Previše stresa, tako mi kažu. A meni je veći stres ležati u bolovima nego taj užurbani tempo u kojem sam imala luksuz zaboraviti na sebe i posvetiti se čišćenju, pomaganju drugima i učenju. Možeš misliti koji nivo sjebanosti moraš biti da ti to bude luksuz.
Pokušavam to ne pokazivati, nema smisla ni koristi, niti je meni do toga niti je ljudima oko mene do toga. Nisam više u fazi ''ne živi mi se više'', itekako mi se živi i uživa, samo se previše negativnih stvari izdešavalo da više nemam tu euforiju ''novi dan, novi početak'' i jednostavno sam realna da su stvari sranje. Ali o samoanalizi drugi put.
Prestala sam raditi i ono malo stvari što su me činile sretnijom, jednostavno nisam imala vremena, bilo je bitnijih poslova za obaviti poslije kojih nisam bila ni za šta osim za kreveta. Žao mi je i što sam povrijedila ljude koje nisam trebala, isto mi je žao sto sam dopustila da mene povrijede.
Žao mi je zbog mnogo toga, ali pošto mi je rečeno da sam previše negativna osoba i da se trebam promijeniti da meni bude bolje, što je istina, pokušati cu s tim da gledam i pozitivne stvari koje su se desile.
Bila sam sretna jedno vrijeme, osjećala sam se normalnom i stabilnom nakon dugo vremena. Jela sam fine pizze i nisam se udebljala. Imam novih uspomena, bilo je smiješnih situacija. Sve u svemu, trnovita godina je to bila. Puna padova, ali preživjela sam.
U novoj godini se ne nadam ničemu, očekujem najgore, a zelim samo mir.


<< 01/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031